Kaže u onoj jednoj poznatoj knjizi, start with a why. Zašto ovo pišem? Koja je poenta? (Otprilike, nisam pročitao knjigu. Previše mi vuče na one Silicon Valley wanna be life-coaches i intelektualce).
Pa eto, poenta je posljednji pozdrav gradu, didu i djetinjstvu koje sam jedva čekao da prođe, a sad žalim što nije dan duže bilo.
Čaršija, mezarja
Prazna stoji kafana – prodao je kumov sin Dini, gazdi kafane pored. On negdje kod Zagreba drži roštilj, red bi bio nekad posjetiti- makar u prolazu. Ponekad naletim na pokoji njegov komentar na fejsu- najčešće na račun Dodikove majke.
Nego, pričao sam o kafanama. Dvije kafane, jedna do druge- komšijske, ali ne i rivalske. Makar ne da sam ikad primjetio.
Ćevabžinica Dino
vlasnik (bio) kum Niho, rahmetli. Inače puno ljudi iz čaršije danas nosi taj pridjev. Od oka petnaestak kvadrata sa kuhinjom, četri stola prekrivena onom starinskom mušemom koju svi znaju a niko ne može opisati bez da je gleda. Ovako, pametnjakovički, razmišljam, u Njemačkoj ovo ne bi prošlo kao ugostiteljski objekat. Nigdje toaleta! Na jednom zidu, na zidu sa drvenim daskama ofarbanim jeftinom roza bojom baš kao i u pravoj gostioni, gola teta na kalendaru. Ne znam od koje godine je tu, ali eto od kako moje dječačke oči znaju razliku između muška i ženska, tu je.
U kuhinji plinski šporet, kraj prozora mesarska komoda staklena i u njoj pastrma.
Dobra- jak ukus, prisutnost bijelog luka, pomalo suha. Probao sam sočnijih ali doživljaj te suhe pastrme kroz koju proseže bijeli luk nisam nigdje našao. A i kako kuma nema, bog zna hoću li ikad.
Imao sam taj ritual, poslije škole desetogodišnji ja ide u grad- prvo u banku: mami na raport. Nakon toga, kod kuma u ćevabžinicu i uvijek me dočeka jedan od dva moguća scenarija: did sjedi na uobičajenoj poziciji ili riječi “maloprije je did otišao”. Jedino petkom se pojavljivao i treći scenario: “otišao did na džumu”. A i generalno, cilj je bio isti: da me did vozi kući. Ne daj Bože, tih petnaest minuta pjehe otići. Nekad dobijem i šta za pojesti, ćevape, pljeskavicu, štagod.
Nego roštilj.
Upali se i on, s vremena na vrijeme- mada je većina profita dolazila od alkohola. Svaki dan, na stolovima rakija.
Helem.
O mrtvima sve najbolje.
Paloma
Paloma je ipak malo više Zemkina teritorija. Inače rod, Ferizović. Sad jel’ iz Ferizovića sa kratkim i ili Ferizovića sa dugim i, to nisam siguran. Mada realno, to ni za sebe ne znam.
Nego, otprilike da dobijete sliku: Paloma je ona tipična bosanska kafana za četrdeset plus. Jedna prostorija, par stolića i nad ulazom televizor. DM SAT 24/7. Šank povelik, tamnosmeđ a iza šanka nekakva ogledala, par flaša (otvorenih čini mi se) i lovački rekviziti. Sve to na stranu, Paloma je poznata po onome back-stageu. To jest, po kuhinji.
Marka burek đački, ni Sarajevo u Berlinu mu nije ravno (a po cijeni šestostrukoj tek pogotovo ne). A kad dođe taj čuveni veliki odmor od petnaest tojest dvadeset minuta, svi u Palomu. Al’ skratiš put, odmah direktno nazad na zadnja vrata i direktno sa kuhinjom komuniciraš. Kakvi posrednici, direktno pred tobom burek iz tepsije a ti marku za burek.
Jednom prilikom, u nekakvom desetogodišnjem nerazmišljanju pitam (al’ napred, kroz posrednika to jest konobara) ima li i hamburger za marku. Kontam, ima đački burek, malo manji od ovog običnog za marku i po, mora biti i hamburger za marku. I dobijem bom, mada se mama kasnije sramotila jer su mi tih pola marke poklonili.
Dino je mlad preuzeo kafanu. Mlad oba roditelja izgubio. Al’ čujem samo hvalu na njegov račun- kafana bolja nego ikada. Ima taj daleko traženi entrepreneurial spirit. Treba to moći.
Iz čaršije sam otišao sa četrnaest godina, i ne žalim nešto puno. Jer ona čaršija koju ovdje opisujem nije postojala nigdje, sem u očima malog mene- premalo prevara, tragikomedije i ratovanja, ubijenih komšija i svega što taj mali kutak balkana čini onakvim kakav jeste.
I Ado nam ode, mlad. Ferizović. Safija, Strina Đula.
A i komšinica mi, Džehva.
Ćado.
Dvije čaršijske stranice na fejsbuku pratim. Centar za kulturu, ilitiga Radio Čaršije i Refkinu. Refko redovno smrtovnice objavljuje- a i te smrtovnice brzo idu kod nas. Sad i Munkir i Nekir preko fejsa saznaju koga treba propitivati.
Imamo i omanji belaj sa mezarjem: nema više mjesta. Dida su još nekako uspjeli ukopati, strinu Đulu više ne. Ima još jedan dio bez nišana- kod strike Bibe. Njega se skroz malo sjećam- dva zuba i skenvlija pored šporeta. Kaže tata, gore kod njegovog mezara sami kamen, ne mogu prokopati.
A neće ni komšije zemlju pored mezarja da prodaju medžlisu. Ko bi?
Gdje će mene kopati? Hoću li i ja naći svoju čaršiju, svoju ćevabžinicu i neko stalno kafansko društvo negdje na dalekom Zapadu, ili će i mene na kraju crveni kombi sa slovima Bestatung voziti u Didoviće? Ne ide se nama iz srednjih bišćana tamo, al’ mora. Tako nam grah pao.
A da. I Ćuftu će neko morati preuzeti.