U srcu sam wanna-be boomer, pa i pri tome raspolažem zavidnim arsenalom bumerskih fazona, šalica i došalica.
Kaže došao bosancu jednom onaj što se iz vazne istrlja, ime sam mu zaboravio; uglavnom, onaj što želje ispunjava: “ja sam <ubaci ime tog duha>, ispunit ću ti dvije želje!”.
Kaže bosanac: “hoću da komšiji umre krava.”
Taman. Odrađeno.
A druga?
“Hoću da i meni umre krava”
Uredu. Ali zašto, Boga ti?
“Pa da mi ne dolazi po mlijeko svako jutro”.
Blentav smo mi narod u glavu, međutim sad ćete umjesto paraintelektualne analize društvenog konteksta, svijesti i ostalih fensi riječi dobiti priču: jednom je komšiji fakat umrla krava.
Otprilike scena: ulica bivša Kozaračka, pod garažom na raskrsnici koja ujedno predstavlja kraj asfalta i samim time civilizacije (jer jelte Petrovac, velegrad), stoji garaža. Do garaže šupa u kojoj sam se jednom prilikom igrao šibicama i za to grdne batine dobio. Tačnije, mislim da sam htio vatru naložiti. Činjenica da je šupa od drveta nije spriječavala mladog Dina i njegove piromanske nagone.
Ulaz u garažu je na omanjoj uzbrdici, mali spust ni par metara ali dovoljno za sankanja zimi.
Vrijeme: nekad iza podne.
Vraćam se iz škole i vidim komšije okupljene na tom čuvenom mjestu.
Vrijeme: u sjećanju nebo plavo, bistro, Hex kod 00BDFE. Za vas neinformatičare, plavo.
Na cesti leži krava. Na istom tom spustu gdje smo se pokušavali sankati, iako skoro nikad nije bilo dovoljno snijega na cesti.
Nalizala se soli, čujem komšije. Negdje usput dok je hodala našla je blokove soli za posipanje puteva pa otprilike kao ja po ladici u kojoj su čokolade svaki put kad odem svojima.
Krava diše glasno, komšija pritišće stomak. Naduvan nekakav. Ne komšija već stomak. Malo nakon toga, krava ispušta posljednji uzdah.
Suzne oči, mokro naborano lice staračko. Umrla komšiji krava. Al’ i komšije eto, tu neko bol hoće podjeliti. Pomoći ako zatreba. Imamo mi to nešto, nije da smo sad aman bolji od drugih al’ znamo taj neki komšijski red, osim ako se radi o Ali preko puta. Mada i kod ovih komšija s kojim ne pričaš, moraš makar na dženazu otići. Neki red, osjećaj pripadnosti i tračak nade.
Možda i nismo toliko loši koliko nas vicevi predstavljaju?
A inače ovo pišem par dana nakon pronalaska djevojke iz Tuzle u šumi. U glavi komentar tastatura askera dok je još trajala potraga “otišla ona zagondžiji”, “šta ima hodat poslije 12”. Mrš.
I gori smo, dina mi.
Lahka ti zemlja bosanska, Adisa.