predvečerje, južni Berlin, proljeće
Telefon zvoni- izbacuje me iz transa. Tačnije, pokušaja istog, jer mi ova meditacija baš i ne ide od ruke. A valjda istovremeno razumijem, da je cijela poenta ne pokušavati, već prihvatiti ono što dođe.
Neki drugi put nastavljamo filozofiranje – zove majka.
Halo majka- čujemo li se? Ja tebe čujem. Sretan rođendan.
Pukla cijev u garaži kaže, ali neće s tim da me zamara. Ima li cura u Berlinu? Čujemo se, ako Bog da.
Sjedim u pravcu zalaska sunca, kroz glavu mi prolaze slike maloprijašnjeg pokušaja zaborava svijeta oko mene – a taj svijet čine otprilike:
- Glasna, oštra sirena voza u pozadini napominje na činjenicu da nisam na Oštrelju, nego u sredini svjetske metropole. Vjerovatno i najveći paradoks ovog dijela svijeta, nepostojanje istinske divljine i bijega od ljudi. Svaki kvadratni metar je pažljivo isplaniran – u meni na trenutak nestaje pokušaj bjelosvjetskog gospodina i ambicije karijere visokih svjetlucavih zgrada – vraća se dječak na nasađenom kamenu, koji luta bez ikakvog cilja i istražuje napuštene pogone pilane koja je na svojim leđima nosila jedan danas bolan grad. Dječak žudi za slobodom.
- Crvkut ptica, podsjeća na cvrčke. Vraća mi se svježina noći uz korito nekadašnje rijeke kraj didove kuće. Čujem zvuk posustale rijeke, vidim lisicu koja na trenutak zastaje ispod balkona i sjećam se djevojčice koju je ubio grom.
- Hladnoća martovskog sunca – zeb, poput one ujutro kad za vrijeme fakulteta slučajno ustanem prerano, pa sebi obećam da ću češće tako.
Dvadesetčetvrta mi je godina. Sve isprike dječaštva su nestale, i nastao je čovjek – spreman da završe studentske prakse i besparice, da pređe u one ozbiljne ljude koji nose košulje s zakopčanim zadnjim dugmetom i ostavljaju bilo kakve snove o većem i nedostižnom. Treba to polahko, karijera se gradi korak po korak. Ti moji snovi su, kažu, malo mahniti. Jedan od sto.
Ne paše mi u zamisao tog novonastalog bijelokošuljaša i poslovnog kafeispijača ideja prisustva i ljudskosti. Štaviše, osjećam odusustvo života, novonastalu potrebu da bježim – daleko od bazi podataka trenutnog internog alata za menadžment dijelova auta. Da bježim prema ljudskosti, prema životu koji nije proveden kao dobro-plaćen dio mašine.
Prije par dana slušam šefa, dok objašnjava nama praksašima: najbolji dio ovog posla je – uštedit ćemo firmi milione, stvorit ćemo vrijednost. I to sa svojih 12,41 eura po satu.
Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajao od zvijezda
Na svom koncu
mjesto u prah
pređi sav u zvijezde
Antun Branko Šimić