Predivno.
U avionu sam, letim za Porto.
Njemačko sivilo, kakvog ima samo u holivudskim predstavama Rusije. Tmurno, ružno.
Probijamo se kroz oblake.
Najednom, Dortmund nestaje i iznad mene obasjava nebo HEX koda #(ubaci kad se sjetiš), a oblaci u potpunosti prekrili svaki tračak zemlje ispod mene. Snježno, bijelo polje bez traga ljudske ruke.
Haman, razmišljam, ne bi bilo šteta da se srušimo ako je ovo zadnja stvar koju ćemo vidjeti. Ne ureklo se. Ako ovo čitaš, vjerovatno se nismo srušili, ili mi je neko u kaburu pustio Hotspot da aploadam.
Dosta gluposti i krindž pisanja osrednjeg sastava iz bosanskog u srednjoj.
Ringišpil, ovaj put sa razbijenim nosom.
Inače ringišil je kolektivna imenica za ono što u Ilijašu zovu vašerom, više manje.
To je kolektivna memorija- sve što se ikad dogodilo na ringišpilu spremljeno je negdje u arhive moždanih ćelija, pa kao neorganizirana ladica se ne zna kad je šta bilo- znamo samo da pripada upravo tu, i nigjde drugdje. Jer kad ste tamo, napuštate Javu i ulazite u svijet mašte i neograničenih mogućnosti, to jeste neograničen dok ne potrošiš ona tri žetona što si dobio od mame i tate.
Lokacija: livad(ic)a pokraj često obećanog, još češće očišćenog i nikad napunjenog petrovačkog bazena. U blizini smo onomad pokušali nekakve igre mladih organizovati. Zemljo progutaj me. Al’ smo i sponzora imali, 50 maraka od Galije- Hana izlobirala. Moram baš Selmu pitati kako ona, s obzirom da su obje na Burchu.
Imate par atrakcija na tom ringišpilu.
Ringišpil, veliki
Bacaš osobu koja sjedi ispred tebe, pokušavaš uhvatiti medu koji visi na banderi pokraj ringišpila. Ako uhvatiš, ide još jedna vožnja- nisam nikad uhvatio, ako se dobro sjećam.
Ringišpil, mali
Za mlađu djecu koja ne mogu stati u sjedala velikog ringišpila, ili za one kojima mama i tata ne daju na veliki.
Vozić, dječiji
Meni uvijek bio simpatičan, nažalost namjenjen ekskluzivno za malu raju ispod metra i dvadeset tako da nisam imao prilike često se voziti njim. Ništa uzbudljivo za bilo koga iznad tri godine, međutim kao što ćete primjetiti u ostatku teksta, nije baš da sam mentalno puno bolji bio i u starijim godinama.
Dvorac što se napuše, povelik
Izuješ patike, penješ se na jednu stranu, spuštaš niz tobogan na drugu. Par minuta. Smrdi na jeftinu, ustajalu kinesku plastiku: miris ringišpila i dječije igre.
Ono što te baca, novije
Balerina- sad mi ime naumpade. Novotarija, uveli je tek u posljednjih par godina. Zabavno, eventualno te uhvati mučnina ali s obzirom da je “novija”, za mene ne spada u Ringišpil, već neki nastavak koji također nije loš ali nema onaj šarm prvog dijela.
Ostale điđe, miđe i sve što je nestalo iz sjećanja.
Stoni fudbal, nisam nešto dobar bio pa sam volio roštiljati.
Ono okruglo što se udari pa kao pokaže koliko si jak. Ja generalno zakržljao pa nisam udarao da se ne sramotim previše.
Eh tu smo i kod nosa. Inače mladić, zvaćemo ga Hepek123. Nije mi ovo šifra nigdje, ne morate pokušavati. Bili ono prijatelji u prvom osnovne, igrali se malim plastičnim vojnicima koje je donosio u kesi. Slabo se nešto sjećam tog perioda, osim da sam imao “curu”. Jednom prilikom stavila bandanu na glavu, došla do mene da idemo na veliki odmor a ja je pogledao u fazonu “ko si ti”. Inače sa ženama i pamćenjem ljudi mi još uvijek dobro ide.
Jednom mi je došla njena mama, pa rekla, jel’ može ona da ide na veliki odmor sa nekim drugim likom, kao malo da se promjeni. Mislim da je to dječija verzija onog kad ti njeni prijatelji kažu da ne želi više sa tobom da komunicira.
Kasnije nešto manje dobri bili Hepek123 i ja. Dječije. (još prije događaja koji slijedi)
Ringišpil, predvečer i svi iz razreda su tu, okupljeni oko te mašine kojoj ime ne znam. Udaraju, da se zna ko je jači- ipak u tom prepubertetskom vremenu vlada zakon sile i autoriteta- ko najjače udari, najbolji. Najbitniji.
Hepek123 udara. Slab udarac (nije da bi moj bio puno bolji), okrećem se prema njemu i udaram ga direktno u nos. Nastaje opšti kaos, suze i bijes me ganjaju dok trčim što dalje od ringišpila u pravcu stadiona. Utrčim kod Emila u dvorište, ne znam zašto. Safe space neki.
Inače, ako se pitate zašto, koja ja lekcija to trebala biti- pitate pogrešnu osobu. Uspostaviti neki autoritet (lol)? Kazniti ga za slabašan udarac? A bilo je i još jednom isti slučaj, ne znam koje kozmičke zrake su to nariktale da mu opet nos pogodim. Valjda suđeno.
Zima, snijeg. Izlazimo iz škole i počinjemo se grudvati pokraj lokala uz školu, koji je u mom životu radio možda tri puta. Kasnije bio sjedište SBBa, a šta je danas- ne znam.
Grudvamo se, postaje nasilno. Pogađam ga komadom leda. Opet krvav nos.
Čudo da češće nisam batine dobijao.
MORE.
Gledam kroz Prozor aviona i vidim more. Plavo. Prelijepo. Pretpostavljam da smo negdje iznad Španije. Ako sad padnemo, barem nećemo na naseljeno mjesto.
Nego sjela maloprije pri ulasku u avion neka cura kraj mene.
Slatka, kovrdžava kosa (a.k.a marry me). Pričali malo, kul vajb- ide na Erasmus projekat u Porto. Razmjenili Instagrame pa prešla da sjedne kod rođaka, da ne sjedi sam.
Nije loš početak puta.